Drage su mjesto brojnih šljunčanih, kamenih plaža i uvala pogodnih za obitelji s djecom. U prošlosti težačko i ribarsko mjesto, u sadašnjosti suvremena turistička destinacija s brojnim kampovima, restoranim i privatnim smještajem .
Ukras Draga je vidikovac Čelinka s kojeg se pruža veličanstven pogled na more i Vransko jezero, otok Vrgadu i Pakoštane te NP Kornati.
Drage su turističko mjesto pokraj Pakoštana. Nalazi se na pola puta između Zadra i Šibenika. Drage su mirno i tiho dalmatinsko mjesto i na prvi pogled osvajaju prirodnošću ambijenta. Razvedena obala s brojnim uvalama i šljunčanim plažama pružaju povoljne uvjete za razvoj turizma.
Prema dostupnim povijesnim izvorima moguće je konstatirati da su Drage utemeljene na prijelazu s XVIII. na XIX.st., a svakako prije tridesetih godina XIX.st. Naime, tada se bilo pristupilo izradi katastarskih mapa našeg područja koje su dovršene 1840.g. i na njima su Drage ucrtane. Isto tako, prema službenim statističkim podacima poznato je da su Drage 1857.g. bile obuhvaćene popisom stanovništva. S druge strane, prema Grimanijevim mapama, koje su objavljene u prvoj polovici XVIII.st. na prostoru Draga postoje određeni posjedi, međutim, istima nije dodijeljen atribut naselja. Stoga je realno zaključiti da su Drage osnovane oko 1800. godine.
Drage su bile naseljene još u prapovijesti o čemu svjedoče ostaci liburnskog naselja na brdu Čelinka iznad današnjeg mjesta (iz željeznog doba). Na prostoru Draga postoje ostaci još dviju liburnskih gradina koje su smještene na vrhovima Vele i Male Kurele. Međutim, one nisu služile za stanovanje, već su imale obrambenu svrhu. Kontinuitet naseljenosti može se pratiti i u antici. To je moguće zaključiti na osnovu nalaza iz tog razdoblja. Postoji nalaz (otkriven 1954.g.) s nekoliko grobova. U jednom grobu uz kostur pronađena je i fibula. Fibula, odnosno spona završava konjskom glavom. Kroz starohrvatsko razdoblje ne nailazimo na arheološke potvrde da je na prostoru Draga bilo naselja. Postoji određena mogućnost da su neka od naselja koja su pripadala zablatskoj podžupaniji (županije Sidrage) bila na području današnjeg naselja i to Pilatova Draga i Gladuše (spominju se u jednom dokumentu od 15. prosinca 1521.g.). Ipak, to nije moguće tvrditi.
Drage se danas intenzivno razvijaju i postaju sve značajnije turističko mjesto. Dok su se nekada Dragari najviše bavili zemljoradnjom, stočarstvom i ribarstvom, dotle danas prevladavaju ugostiteljstvo i obrtništvo. S obzirom na značajna ulaganja i unapređenje komunalne infrastrukture, Drage sve više podižu razinu urbanizacije i tako postaju sredina za ugodno življenje. Naposljetku, u ovom dalmatinskom mistu postoji i izražena svijest za očuvanjem materijalne i nematerijalne kulturne baštine i tradicijskih vrijednosti.
Pakoštane su malo dalmatinsko mjesto smješteno u samom središtu jadranske obale i jedinstvenom položaju između mora i Vranskog jezera. Četiri nacionalna parka (Kornati, Krka, Paklenica i Plitvička jezera) i dva parka prirode (Telašćica i Vransko jezero) jedinstvene ljepote okružuju Pakoštane.
Već su se u kamenom dobu na ovim prostorima nalazila ljudska naselja, a iz brončanog doba pronađeno je i nekoliko ratnih sjekira, također pronađene su i Gradine na području Pakoštana iz vremena Liburna. Za rimskog doba na području mjesta bila je luka rimskog grada Asseriae (Podgrađe kod Benkovca). Početak današnjeg sela spada u prvo desetljeće 15. st.
Povijesni izvori spominju mjesto već u prvom desetljeću 15. st. Za vrijeme hrvatsko-ugarskih kraljeva mjesto se zvalo Pakosene. God. 1500. isprave ga pišu Pachoschiane, Pacoschane, a otočani ga zovu Pakošćane (čakavski izgovor).
U rimsko doba na mjestu današnjih Pakoštana nalazila se luka Rimskog grada Asseriae (Podgrađe). I dan danas se vide ostaci antičkog naselja i vila bogatih patricija. Ispod mjesnog groblja uz more otkopani su dijelovi rimske ville rusticae, a ispod luke ostaci rimskog lukobrana. Za vrijeme mletačke vlasti Pakoštane su bile feud zadarske obitelji Karnarutića. Dok su oni bili vlasnici mjesta i njegovih zemalja, selo je fortificirano, utvrđeno 1597., kao i ostala mjesta od Bibinja do Biograda.
Pakoštane su često stradale za provala i haračenja turskih porobljivača. Tako su već 1500. god. Turci u Vrani i okolici zarobili i odveli tri tisuće ljudi i nekoliko tisuća grla stoke. U Pakoštanima ostaje svega desetak obitelji, bez crkve i župnika. Mjesto postaje donekle utvrđeno obrambenim zidovima i radi otpora Turcima, sposobni za borbu, ostajali su u mjestu 'iza zidina. Uskoro provališe s pet stotina konjanika pa stanovnici preseliše na otoke. God. 1603. Vizitator Priuli ne nalazi u Pakoštanima ni crkve ni župnika, već samo deset obitelji. U 16.st. selo je doneklo utvrđeno obrambenim zidom. I radi otpora Turcima sposobni za borbu ostajali su u mjestu, «iza zidina». Tako za Kandijskog rata ( 1645. – 1669.) između Turaka i Mlečana istakli su se i pakoštanki junaci, Bare Bačkov, kojemu je god 13. ožujka i Šime Bakija kojemu u župnom Godaru fra Andrija Kačić Miošić pjeva:
"Ponosi se selo Pakošćane jer porodi zmaja od dvi glave. Bakija se kućom zovijaše, kruto turske glave odsicaše. Nebi nigdi boja ni mejdana brez Bakije, silnoga junaka; to svidoče duždeve dukale, svitla krila o zlata kolajne."
Danas se mogu vidjeti ostaci antičkog naselja i vile bogatih patricija, a u moru ostaci rimskog lukobrana. U sastavu općine Pakoštane nalaze se i još neka mjesta od velikog povijesnog značaja, kao što je otok Vrgada kojeg u svojim dijelima opisuje i spominje već i bizantski car Konstantin Porfirogenet. Također važno je i spomenuti mjesto Vrana koje je odigralo ključnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Tu se naime nalazila i utvrda i samostan (Benediktinski samostan u Vrani) vitezova Templara tj. stari grad Vrana,( 10. – 16. st.), a također se u Vrani nalazio i Vranski prior koji je igrao veliku ulogu u Hrvatskom i Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu. Moramo još spomenuti i turski Han kao jedno od očuvanijih turskih logora.
Vranski bazen je od najranijih vremena prepoznat kao dragocjeni mediteranski lokalitet koji je svojim gospodarskim značenjem i ljepotom te izobiljem pitke vode oduvijek privlačio pozornost veleposjednika i njihovu želju da se tamo nastane. Arheološki ostaci na lokalitetu 'Crkvine', izvoru Pećina, te na drugim mjestima rubnog područja vranskog blata govore o nekoliko rimskih poljoprivrednih imanja 'Vile rustice'. Fragmenti rimskih natpisa ugrađeni u Maškovića Han i drugi pronađeni na trasi rimskog akvadukta potvrđuju veliku gospodarsku aktivnost Carstva na ovom području.
Zadar je grad i središte Zadarske županije i šireg regionalnog kompleksa sjeverne Dalmacije i Like, unutar europske NUTS 2 regije Jadranske Hrvatske. Po broju stanovnika drugi je grad u Dalmaciji, a peti u Republici Hrvatskoj. Uže gradsko naselje broji oko 80 000 stanovnika, dok urbano područje grada Zadra broji oko 118 000 stanovnika.
Leži na obali sjeverozapadnoga dijela Ravnih kotara, 229 km jugoistočno od Rijeke, 79 km sjeverozapadno od Šibenika i 156 km od Splita. Gravitira mu zadarsko otočje, zadarsko-biogradsko primorje, Ravni kotari i Bukovica te područje koje doseže do Paga, kninskoga kraja i južne Like. Zadar se prostire na poluotoku koji s kopnom zatvara gradsku putničku luku i uvalu Jazine. Staru gradsku jezgru na sjeverozapadnome dijelu poluotoka dijelio je od ostaloga dijela poluotoka prokopani jarak (zatrpan potkraj XIX. st.), kojega je ostatak mala luka Foša.
Grad je dobro prometno povezan. Sa zadarskim otocima, Pagom, Lošinjem, Pulom i talijanskom lukom Anconom povezan je trajektnim i brodskim vezama iz Gradske putničke i putničko-teretne luke u Gaženici, a s obalom i unutrašnjosti kopnenim vezama (Jadranska magistrala, željeznička pruga Zadar–Knin od 1966., autocesta do Zagreba, Splita i Ploča od 2005). U gradu je marina za jahte. Zračna luka smještena je 8 km istočno od grada.
Demografski i prostorno jedan je od najbrže rastućih gradova u Hrvatskoj, osobito od sredine XX. st. Broj stanovnika povećao se od 8987 st. 1857. na 12 892 st. 1880., odn. 16 969 st. 1900. Nakon razdoblja stagnacije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova i blagoga pada tijekom II. svjetskoga rata (16 019 st. 1948.), broj stanovnika se u drugoj polovici XX. st. naglo povećao. Godine 1953. u gradu je živjelo 18 243 st., a u sljedećih tridesetak godina broj stanovnika povećao se više od tri puta (1981. god. 63 364 st.). Porast broja stanovnika nastavio se i poslije (1991. u gradu je živjelo 76 343 st., a 2001. god. 69 556 st.). U drugoj polovici XX. st. talijanska je zajednica izgubila društvenu važnost; broj Talijana smanjio se s 2208 (1948) na 1219 (1953) te na 64 (1961). U Gradu Zadru ih je 2011. popisano 90.
Industrijska proizvodnja znatno je smanjena u odnosu na razdoblje prije Domovinskoga rata, kada je u gradu bila razvijena prehrambena (industrija sokova i likera, konzerviranje ribe, sojara), tekstilna, metalna (alatni strojevi) i kemijska (plastične mase) industrija te elektroindustrija i proizvodnja precizne mehanike. Sjedište je brodarske tvrtke Tankerske plovidbe. Snažan razvoj turizma (kulturnoga, kupališnog, manifestacijskog i dr.) u posljednjih dvadesetak godina potaknut je poboljšanjem komunalne, turističke i prometne infrastrukture, osobito povezivanjem Zadra autocestom sa Zagrebom i Splitom te uvođenjem niskobudžetnih zrakoplovnih linija što ga povezuju s mnogim europskim gradovima.
Biograd, grad i luka u sjevernoj Dalmaciji, nalazi se 28 km južno od Zadra. Smješten je na malom poluotoku i kopnu. Na njegovoj sjevernoj strani je uvala Bošana a na južnoj Soline. Ispred grada su otoci Planac i Sv. Katarina (sa svjetionikom).
Biograd na Moru je hrvatski kraljevski grad koji se prvi put spominje sredinom X. stoljeća, dok je u XI. stoljeću bio sjedište hrvatskih kraljeva i biskupa. Najveći procvat Biograd je doživio kao prijestolnica srednjovjekovnih hrvatskih vladara, a godine 1102. u njemu je okrunjen i hrvatsko-ugarski kralj Koloman.
Godine 1202. Biograd je utočište bjeguncima iz Zadra (→Križarska opsada Zadra), te se naziva i Zara vecchia. Tijekom 13. i 14. stoljeća gradom upravljaju cetinski knezovi, vranski templari i bribirski knezovi Šubići.
Od 1409. do 1797. je pod vlašću Venecije. Stradao je u mletačko-turskim ratovima, a 1521. i 1646. je porušen i zapaljen. U 16. i 17. stoljeću u Biogradu je središte hrvatske narodne vojske koja je imala veliku ulogu u protuturskim ratovima. Zbog ratnih stradanja njegova važnost opada, da bi opet ojačao početkom 19. stoljeća kada za vrijeme francuske vladavine dobiva općinu i sud.
Turistički razvoj Biograda počeo je između dva svjetska rata. Prvi gosti, Česi, počeli su dolaziti u Biograd tijekom 1920-ih. Prvi hotel sagrađen je 1935. na mjestu današnjeg hotela Ilirija.
Tijekom srpske agresije grad je pretrpio velika razaranja dalekometnim topništvom jer su ga pobunjeni Srbi pokušavali zauzeti. 14. lipnja 1993. napali su grad raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem. Tzv. „zvončići“ na plaži Soline ubili su 5 osoba: Lidiju Vrankulj (prognanicu iz Polače), Danijelu Vidaković te Marijana Pulića, Jozu Tomića i Karla Paića, koji su bili pripadnici Specijalnih postrojbi Glavnog stožera HV-a. Još 7 osoba teško je ranjeno.[1] Za ovaj ratni zločin do danas nitko nije odgovarao. Novi teški topnički napad dogodio se 30. lipnja.
Grad je osvojio srebrnu medalju i prestižnu nagradu Srebrni cvijet Europe 2007., za hortikulturno i urbano uređenje mjesta.
Kornati ili Kornatsko otočje su otočje koje se nalazi u sjevernoj Dalmaciji, zapadno od Šibenika i južno od Zadra, unutar Šibensko-kninske županije. Otočje se sastoji od oko 150 otočića prostre se na površini od 320 km2 i najrazvedeniji je otočni ekosustav u Jadranskom moru.
1980. godine veći dio Kornatskog otočja proglašen je nacionalnim parkom Kornati. Ukupna površina parka je oko 220 km2, a sastoji se od 89[1] otoka, otočića i hridi. Od površine parka, samo oko 1/4 je kopno, dok je preostali dio morski ekosustav.
Kornat, s površinom od 32,44 km2,[2] najveći je otok u ovom otočju i zauzima dvije trećine Nacionalnog parka. Otok je dug 25,2 km, a širok je do 2,5 km.
Otočje nema stalnih naselja.
Vransko jezero ili Vrana u sjevernoj Dalmaciji, jezero i kriptodepresija sjeveroistočno od Pakoštana. Najveće je jezero u Hrvatskoj.
Jezero Vrana se po Odluci Vlade Republike Hrvatske o popisu voda I. reda svrstava u prirodna jezera.
Dugo 13,6 km, široko prosječno 2,2 km, duboko 3,9 m, obuhvaća 30,16 km². Vodu dobiva iz nekoliko izvora i potoka Skorobića, a otječe ponorima i umjetnim kanalom Prosikom, koji ga spaja s Pirovačkim zaljevom. Vodostaj mu u toku godine koleba prosječno 0,95 m, maksimalno 2 m. Jezero je zapravo krško polje ispunjeno vodom.
Na jezeru je ribogojilište, a jezero se koristi i za ribolov.
Spada u Park prirode Vransko jezero.
